Propovjedi

Ekumenizam

DEKRET O EKUMENIZMU
 »UNITATIS REDINTEGRATIO«

1. Proslov
            Promicanje ponovne uspostave jedinstva među svim kršćanima jedan je od poglavitih ciljeva Svetoga ekumenskog Drugoga vatikanskog koncila. Krist je utemeljio jednu i jedincatu Crkvu, a ipak se mnoge kršćanske zajednice predstavljaju ljudima kao prava baština Isusa Krista, proglašuju se Gospodnjim učenicima, ali misle različito i idu različitim putevima, kao da je sam Krist razdijeljen. Ta razdijeljenost otvoreno proturječi Kristovoj volji, na sablazan svijetu i nanosi štetu najsvetijoj stvari: naviještanju evanđelja.

            No Gospodar vjekova u najnovije je doba u razdijeljene kršćane počeo obilnije ulijevati skrušenost srca i želju za jednistvom. Tom su milošću pokretani mnogi ljudi, pa je uz pomoć Duha Svetoga i među našom odijeljenom braćom nastao sve širi pokret za uspostavom jedinstva sviju kršćana. U ekumenskom pokretu sudjeluju oni koji zazivaju trojedinoga Boga i Isusa priznaju Gospodinom i Spasiteljem. Gotovo svi oni, na različite načine, teže za jednom i vidljivom Božjom Crkvom koja treba biti sveopća i poslana svemu svijetu, da se svijet obrati k evanđelju. Motreći, dakle, sve to radosna duha ovaj Sveti sabor - potaknut željom za obnovom jedinstva - svim katolicima želi predložiti pomagala, puteve i načine na koje oni mogu odgovoriti tom božanskom pozivu i milosti.

Prvo poglavlje: Katolička načela ekumenizma
2. Jedinstvo i jedincatost Crkve


Božja se ljubav očitovala time što je Otac poslao Sina u svijet da po otkupljenju preporodi i u jedno sabere sav ljudski rod. Prije nego je sama sebe prinio kao žrtvu, on je Oca molio govoreći: »Neka svi budu jedno ...neka i oni u nama budu jedno da svijet uzvjeruje da si me ti poslao« (Iv 17, 21); On je ustanovio sakrament euharistije po kojemu se ostvaruje jedinstvo Crkve.

            Zajedništvo svojega naroda Isus Krist usavršava u jedinstvu, u ispovijedanju jedne vjere, u zajedničkom slavljenju službe Božje te u bratskoj slozi Božje obitelji. Vrhunski je uzor toga otajstva jedinstvo u Trojstvu osoba jednoga Boga Oca i Sina u Duhu Svetome.

3. Odnosi odijeljene braće s Katoličkom crkvom
            U toj jednoj Božjoj Crkvi već su se od samih početaka pojavili neki rascjepi koje Apostol oštro kori kao vrijedne osude. U kasnijim su stoljećima nastale još veće nesuglasice i znatne su zajednice odijeljene od punoga zajedništva Katoličke crkve, ponekad ne bez krivnje ljudi s obiju strana. A oni koji se sada rađaju u takvim zajednicama, ne mogu biti optuženi za grijeh rastavljenosti i Katolička ih crkva grli bratskim poštovanjem i ljubavlju. Oni koji vjeruju u Krista i na pravi su način kršteni, postavljeni su u neko, ne savršeno, zajedništvo s Katoličkom crkvom. Zbog razilaženja koja vladaju između njih i Katoličke crkve, u doktrinarnim, disciplinskim i pitanjima ustrojstva Crkve, punom se zajedništvu protive i teže zapreke, koje ekumenski pokret nastoji prevladati. Uza sve to, oni se pritjelovljuju Kristu pa se zato s pravom rese kršćanskim imenom, a djeca Katoličke crkve ih zasluženo priznaju braćom u Gospodinu.
            Mnogi i izvrsni elementi ili dobra, od kojih se izgrađuje i oživljuje Crkva, mogu postojati izvan vidljivih ograda Katoličke crkve: pisana Božja riječ, život milosti, vjera, nada i ljubav te drugi darovi Duha Svetoga i vidljivi elementi; sve, što od Krista proizlazi i k njemu vodi, s pravom pripada jedinoj Kristovoj Crkvi. Odijeljena braća obavljaju mnoge svete čine kršćanske, koji bez sumnje mogu roditi život milosti te su prikladni za otvaranje pristupa u zajedništvo spasa.
            Kristov se Duh ne ustručava poslužiti njima kao sredstvima spasenja; njihova snaga potječe od punine milosti i istine koja je povjerena Katoličkoj crkvi. Jer samo se po Katoličkoj Kristovoj crkvi, koja je opće pomagalo spasenja, može postići sva punina spasonosnih sredstava.Vjerujemo, naime, da je samo apostolskome zboru na čelu s Petrom Gospodin povjerio sva dobra Novoga saveza radi uspostave jednoga Kristova tijela na zemlji; njemu se potpuno trebaju pritjeloviti svi koji već na neki način pripadaju Božjemu narodu.


4. Ekumenizam
            Budući da se molitvom, riječju i djelom poduzimaju brojni pokušaji kako bi se prispjelo k punini jedinstva koju hoće Isus, ovaj Sveti sabor potiče sve katoličke vjernike da raspoznavajući znakove vremena domišljato sudjeluju u ekumenskom radu.
            Pod »ekumenskim pokretom« shvaćaju se djelatnosti u skladu s različitim potrebama Crkve i okolnostima vremena i usmjeruju se prema promicanju jedinstva kršćana; to su prije svega svi napori da se uklone riječi, sudovi i djela koji po pravednosti i istini ne odgovaraju stanju odijeljene braće te tako otežavaju njihove uzajamne odnose; zatim u religioznom duhu upriličeni skupovi kršćana iz raznih Crkava i na njima zapodjenut »dijalog« između prikladno upućenih stručnjaka, u kojem svaki od njih dublje objašnjava nauk svoje zajednice i jasno pokazuje njegova obilježja. Po tom dijalogu svi stječu istinitiju spoznaju nauka i života te pravednije vrednovanje obiju zajednica; tada te zajednice postižu širu suradnju u svim dužnostima koje se zahtijevaju od svake kršćanske savjesti radi zajedničkoga dobra te se, gdje god je to dopušteno, sastaju na jednodušnu molitvu te se laćaju posla oko obnove i reforme.
            Kada sve to vjernici Katoličke crkve razborito i strpljivo čine pod budnim okom pastira, oni pridonose dobru pravednosti i istine, sloge i suradnje te bratskoga duha i jedinstva; tako će se malo-pomalo, pošto se prevladaju zapreke, svi kršćani skupiti u jednom euharistijskom slavlju i u jedinstvu jedne jedine Crkve; tim je jedinstvom Krist od početka obdario svoju Crkvu. Očito je da se posao oko pripreme i pomirenja onih pojedinaca koji žele puno katoličko zajedništvo po svoj naravi razlikuje od ekumenskoga pothvata; ipak tu nema nikakve opreke.
            U ekumenskom radu katolički se vjernici trebaju skrbiti za odijeljenu braću moleći za njih, razgovarajući s njima o crkvenim pitanjima te čineći prve korake prema njima. No prije svega, oni sami moraju iskrena srca odvagnuti što u samoj katoličkoj obitelji valja obnoviti i učiniti kako bi njen život vjernije i jasnije svjedočio o nauku i ustanovama koje je Krist predao po apostolima.
            Iako je Katolička crkva obdarena  svom Bogom objavljenom istinom i sredstvima milosti, njezini članovi ne žive od toga svim žarom kako bi pristajalo, tako da lice Crkve manje sjaji braći koja su od nas odijeljena, a usporava se rast Božjega kraljevstva. Stoga svi katolici moraju težiti za kršćanskim savršenstvom, svaki se mora truditi, kako odgovara njegovu stanju, da se Crkva, koja u svojem tijelu nosi Isusovo poniženje i umiranje, iz dana u dan čisti i obnavlja, dok si je Krist ne privede slavnu, bez ljage i bore. Pazeći na jedinstvo u onom što je nužno, neka svi u Crkvi - u skladu sa zadaćom koja je svakome dana - čuvaju dužnu slobodu u raznim oblicima duhovnoga života i stege, u različitosti liturgijskih obreda i u teološkoj razradbi objavljene istine; u svemu neka njeguju ljubav.
            Pravedno je i spasonosno priznavati Kristova bogatstva i krjeposna djela u životu drugih koji za Krista svjedoče katkad sve do prolijevanja krvi. Ne smije se mimoići ni to da sve ono što se po milosti Duha Svetoga ostvaruje kod odijeljene braće može pridonijeti i našoj izgradnji. Što god je uistinu kršćansko, nikada se ne protivi pravim dobrima vjere; štoviše, to uvijek može imati takav učinak da se savršenije dosegne otajstvo Krista i Crkve.
            Ovaj Sveti sabor s radošću opaža kako iz dana u dan raste sudjelovanje katoličkih vjernika u ekumenskom radu; on ga povjerava biskupima diljem svega svijeta da ga domišljato promiču i njime razborito ravnaju.

Drugo poglavlje: Provođenje ekumenizma
5. Obnova Crkve

            Skrb za ponovnu uspostavu jedinstva tiče se kako vjernika tako i pastira; ona obvezuje svakoga pojedinog već prema njegovoj sposobnosti, bilo u svagdašnjem životu bilo u teološkim i povijesnim istraživanjima.


6. Obnova Crkve (2)
            Crkvu Krist poziva na neprekidnu reformu koja joj je kao ljudskoj ustanovi trajno potrebna; Ta obnova dakle ima posebnu ekumensku važnost


7. Obraćenje srca
            Nema ekumenizma u pravom smislu riječi bez unutrašnjega obraćenja. Iz novosti duha te iz posve' slobodnoga iskazivanja ljubavi nastaju želje za jedinstvom. Moramo moliti božanskoga Duha za milost iskrene poniznosti i bratsku širokogrudnost prema drugima.

            Svjedočanstvo svetoga Ivana vrijedi  i za grijehe protiv jedinstva: »Reknemo li da nismo zgriješili, pravimo ga lašcem i riječi njegove nema u nama« (1 Iv 1, 10). Stoga poniznom molitvom zatražimo oproštenje od Boga i od odijeljene braće, kao što i mi otpuštamo svojim dužnicima.
            Neka svi Kristovi vjernici imaju na umu da jedinstvo kršćana to bolje promiču, štoviše udjelotvoruju, što čišće nastoje živjeti u skladu s evanđeljem. Što se tješnjim zajedništvom sjedine s Ocem, Riječju i Duhom, to će prisnije i lakše moći uvećavati uzajamno bratstvo.

 

8. Zajednička molitva
            To obraćenje srca i svetost života, zajedno s privatnim i javnim molitvama za jedinstvo kršćana, valja smatrati dušom ekumenskog pokreta te se s pravom mogu nazvati duhovnim ekumenizmom.

            U posebnim prigodama, kao što su molitve koje se zakazuju »za jedinstvo« te na ekumenskim skupovima, slobodno je i poželjno da se katolici združuju u molitvi s odijeljenom braćom. Zajedničke prošnje su vrlo učinkovito sredstvo da se postigne milost jedinstva; one izvorno označuju sveze kojima su katolici još povezani s odijeljenom braćom: »Gdje su naime dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam ja među njima« (Mt 18, 20).
            Ipak, zajedničko sudjelovanje u svetinjama ne smije se smatrati sredstvom koje se bez ikakva razlučivanja smije primjenjivati za ponovnu uspostavu jedinstva kršćana. O načinu postupanja neka razborito odluči mjesna biskupska vlast osim ako biskupska konferencija ili Sveta Stolica drukčije ne odluče.

9. Uzajamno upoznavanje braće
            Valja upoznati uvjerenje odijeljene braće. Za to se traži proučavanje kojim se valja baviti na istinoljubiv i dobrohotan način. Potrebno je da na dužan način pripremljeni katolici bolje upoznaju naučavanje i povijest, duhovni i bogoštovni život te religioznu psihologiju i kulturu, koji su braći svojstveni. Kako bi se to postiglo, pomažu skupovi pripremljeni s obiju strana, na kojima se osobito raspravljaju teološka pitanja i gdje svatko nastupa ravnopravno ali neka su oni koji na njima sudjeluju - pod nadzorom biskupa - uistinu stručnjaci. Iz takva će se dijaloga također jasnije upoznati koje je pravo stanje Katoličke crkve.


10. Ekumenska izobrazba
            Poduka u teologiji i povijesnim predmetima, treba se davati pod ekumenskim vidikom kako bi sve točnije odgovarali stvarnoj istini. Od velike je važnosti da budući pastiri i svećenici vladaju  ne polemički razrađenom teologijom. Od obrazovanosti svećenika u najvećoj mjeri ovisi nužna poduka i duhovna izobrazba vjernika i redovnika.

11. Način izricanja i izlaganja vjerskog nauka
            Način i postupak izricanja katoličke vjere nikako ne smije postati zaprekom dijalogu s braćom. Svakako je potrebno jasno izlagati cjelovit nauk. Ekumenizmu nije ništa tako strano kao onaj lažni irenizam kojim se čistoći katoličkog nauka nanosi šteta i zamračuje pravi smisao. Ujedno valja objašnjavati katoličku vjeru načinom i govorom koji mogu razumjeti također odijeljena braća. U uspoređivanju naučavanja neka ne smetnu s uma da postoji red ili »hijerarhija« istina katoličke vjere, jer je različita njihova povezanost s temeljem kršćanske vjere.

 

12. Suradnja s odijeljenom braćom
            Neka svi kršćani pred svim narodima ispovijedaju vjeru u trojedinoga Boga, u utjelovljenoga Božjeg Sina, našega Otkupitelja i Gospodina, te zajednički svjedoče o našoj nadi koja ne iznevjeruje. Budući da se u našim vremenima vrlo široko uspostavlja suradnja na društvenom području, svi su ljudi redom pozvani na taj zajednički posao. Suradnja svih kršćana na živ način izražava onu svezu kojom se oni već međusobno ujedinjuju te u punije svjetlo stavlja lice Krista sluge. Ta suradnja već je uspostavljena u mnogih naroda i treba se sve više i više usavršavati, napose u onim krajevima gdje se odvija društveni i tehnički razvoj: bilo da je riječ o ispravnom vrednovanju dostojanstva ljudske osobe, o promicanju dobra mira ili o provedbi društvene primjene evanđelja, o unaprjeđivanju znanosti i umjetnosti u kršćanskom duhu, bilo također u primjeni ma koje vrste ljekovitih mjera protiv gladi i nesreće, nepismenosti i neimaštine, oskudice, nepravične razdiobe dobara.


Treće poglavlje: Crkve i crkvene zajednice odijeljene od Rimske apostolske stolice
13. Raznovrsna razdijeljenja

            Pogled okrećemo prema glavnim vrstama raskola: prvi od njih dogodili su se na Istoku, bilo osporavanjem dogmatskih obrazaca Efeškoga i Kalcedonskoga koncila ili kasnije raspadanjem crkvenog zajedništva između istočnih patrijarhata i Rimske Stolice.
            Potom su na Zapadu, više od četiri stoljeća kasnije, izbili drugi raskoli iz događaja koji su poznati kao reformacija. Otada se više zajednica odijeljeno od Rimske Stolice. Među onima u kojih i dalje djelomično postoje katoličke predaje i ustrojstvo, posebno mjesto zauzima anglikanska zajednica.
            Te se razdijeljenosti međusobno razlikuju, ne samo s obzirom na podrijetlo, mjesto i vrijeme nego osobito po naravi i težini pitanja vjere i crkvenoga ustrojstva.

 

I. Posebno promatranje istočnih Crkava
14. Osebujan položaj i povijest Crkava Istoka

Crkve Istoka i Zapada slijedile su kroz stoljeća svoj put, povezane ipak bratskim zajedništvom vjere i sakramentalnoga života; pritom je Rimska Stolica, uz zajedničku suglasnost, bila mjerodavna ako bi među njima nastala razmimoilaženja s obzirom na vjeru ili crkvenu stegu. Svetom je saboru milo sve podsjetiti na to kako na Istoku cvjeta više mjesnih Crkava; među njima prvo patrijarhatske Crkve, od kojih se nemali broj njih diči time da su potekle od samih apostola. Otuda je u istočnjaka prevladavala nastojanje oko očuvanja bratskih odnosa u zajedništvu vjere i ljubavi, koji moraju vladati među mjesnim Crkvama.
            Crkve Istoka od početka imaju blago iz kojega je Crkva Zapada mnogo toga preuzela u bogoslužju, u duhovnoj predaji i u pravnom uređenju. Temeljne dogme kršćanske vjere o Trojstvu i o Božjoj riječi, utjelovljenoj iz Marije Djevice, bile su definirane na ekumenskim koncilima održanima na Istoku.
Baština predana od apostola se od samih početaka Crkve ovdje ili ondje raznovrsno tumačila, zbog različite ćudi i zbog različitih uvjeta života, što je zbog pomanjkanja uzajamnoga razumijevanja i ljubavi, davalo povod za razdvajanja.
            Stoga Sveti sabor potiče sve koji se kane posvetiti radu na zajedništvu između istočne i Katoličke crkve, neka poklone pozornost osebujnom položaju Crkava Istoka u njihovu nastajanju i rastu kao i naravi odnosa koji su vladali između njih i Rimske Stolice prije razdvajanja te si o svemu tome oblikuju ispravan sud.


15. Liturgijska i duhovna predaja istočnjaka
            Poznato je s kolikom ljubavlju istočni kršćani obavljaju svete bogoslužne čine, osobito euharistijsko slavlje; Stoga se slavljem Gospodnje euharistije u tim Crkvama izgrađuje i raste Božja Crkva.
            U tom liturgijskom bogoštovlju istočnjaci prekrasnim hvalospjevima veličaju Mariju vazda Djevicu koju je Efeški ekumenski koncil proglasio Presvetom Bogorodicom, da bi Krist pravo bio priznat Sinom Božjim i Sinom Čovječjim; oni časte mnoge svece, a osobito oce sveopće Crkve. Te Crkve imaju prave sakramente a snagom apostolskoga nasljedstva svećeništvo i euharistiju, po kojima su s nama još povezani najtješnjom svezom. Zajedničko sudjelovanje u svetinjama ne samo da je moguće nego je i preporučljivo, ako crkvena vlast odobri.
Na Istoku se nalaze bogatstva duhovnih predaja koje su došle do izražaja u monaštvu, gdje je, od vremena svetih otaca cvjetala monaška duhovnost koja se proširila na zapadne strane; iz nje je potekla ustanova latinskoga redovništva, koje je potom više puta odatle primalo novu snagu. Preporučuje da katolici češće pristupaju k tom duhovnom bogatstvu istočnih otaca, koje čovjeka uzdiže k promatranju božanskih otajstava. Neka svi znaju da je za očuvanje punine kršćanske predaje i za postizanje pomirenja istočnih i zapadnih kršćana od najveće važnosti poznavanje, čašćenje i promicanje bogate liturgijske i duhovne baštine istočnjaka.

16. Posebno pravno uređenje Crkava Istoka
            Crkve Istoka su se od prvih vremena držale vlastitoga pravnog uređenja koje su potvrđivali sveti oci i koncili. Stanovita raznolikost u vladanju i u običajima se ni najmanje ne protivi jedinstvu Crkve, nego čak povećava njezin ukras i pridonosi ispunjenju njezina poslanja. Sveti sabor izjavljuje: Crkve Istoka, svjesne nužnoga jedinstva cijele Crkve, imaju pravo držati se vlastitoga pravnog uređenja jer je ono više u skladu s naravi njihovih vjernika i prikladnije je u skrbi za dobro duša. Potpuno obdržavanje toga načela koje se nije uvijek poštovalo, pripada u red stvari koje se zahtijevaju kao prethodni uvjet za ponovnu uspostavu jedinstva.

17. Osebujnost istočnjaka u izlaganju nauka
            Istočni i Zapadni, različiti teološki izričaji nerijetko se više međusobno dopunjuju nego suprotstavljaju. Što se tiče izvornih teoloških predaja istočnjaka, valja priznati da su one zaista na izvrstan način ukorijenjene u svetim Pismima; liturgijski ih život njeguje i izražava; teže ispravnom uređenju života i punom promatranju kršćanske istine.
            Ovaj Sveti sabor zahvaljuje Bogu što mnoga istočna djeca Katoličke crkve tu baštinu čuvaju i već žive u punom zajedništvu s braćom zapadne predaje;

 

18. Zaključak
            Ovaj Sveti sabor izjavljuje: za ponovnu uspostavu i očuvanje zajedništva i jedinstva ne treba »stavljati nikakva drugog teretu osim...onoga što je nužno« ( Dj 15, 28 ). On silno želi da se radi ostvarenja jedinstva svi napori poduzimaju u različitim ustanovama i oblicima crkvenoga života, osobito molitvom i bratskim dijalogom o nauku i o hitnijim potrebama pastoralne zadaće u naše vrijeme. On pastirima i vjernicima Katoličke crkve preporučuje blisku povezanost s onima koji više ne žive na Istoku, da poraste bratska suradnja s njima u duhu ljubavi, isključujući svaki osjećaj svadljiva nadmetanja. Ako se to bude zdušno promicalo, Sveti sabor se nada da će pasti zid koji dijeli istočnu i zapadnu Crkvu i da će napokon nastati jedna kuća.

II. Odijeljene Crkve i crkvene zajednice na Zapadu
19. Poseban položaj zapadnih odijeljenih zajednica

            Crkve i crkvene zajednice koje su odijeljene od Rimske Stolice, potkraj srednjega vijeka, bilo u kasnija vremena, s Katoličkom su crkvom povezane osobitom srodnošću i tijesnim odnosom zbog dugotrajna života što ga je kršćanski narod stoljećima provodio u zajedništvu.
            No kako se te Crkve znatno razlikuju ne samo od nas nego i među sobom, vrlo ih je teško točno opisati. Valja priznati da između tih Crkava i Katoličke crkve postoje vrlo teška razilaženja, i to ne samo povijesne, sociološke, psihološke i kulturalne naravi nego prije svega u tumačenju objavljene istine.


20. Vjera u Krista
            Mi imamo u vidu one kršćane koji javno priznaju Isusa Krista kao Boga i Gospodina i jedinoga posrednika između Boga i ljudi. Postoje nemala odudaranja od nauka Katoličke crkve o Kristu, utjelovljenoj Božjoj riječi i djelu otkupljenja, pa i o otajstvu i o službi Crkve te o Marijinoj zadaći u djelu spasenja. Ipak se radujemo da odijeljena braća teže prema Kristu kao izvoru i središtu crkvenoga zajedništva.


21. Proučavanje Svetih pisama
            Ljubav i čašćenje Svetih pisama navode našu braću na stalno i brižljivo proučavanje svetih stranica. Zazivajući Duha Svetoga, oni u Svetim pismima tragaju za Bogom kao onim koji im govori u Kristu; U Svetim pismima oni promatraju Kristov život i ono što je On učio i učinio za spas ljudi, osobito otajstva njegove smrti i uskrsnuća. No kad oni potvrđuju božanski autoritet svetih knjiga, oni misle drukčije negoli mi o odnosu između Pisama i Crkve u kojoj, prema katoličkoj vjeri, vjerodostojno učiteljstvo zauzima posebno mjesto u izlaganju i propovijedanju pisane Božje riječi. Usprkos tome, svete su riječi u dijalogu izvrsno sredstvo da se postigne jedinstvo koje Spasitelj pruža svim ljudima.

22. Sakramentalni život
            Krst tvori sakramentalnu svezu jedinstva koja vlada među svima što su njime preporođeni. Krst je usmjeren na cjelovito ispovijedanje vjere, na cjelovito pritjelovljenje ustanovi spasenja kakvu je htio sam Krist i na cjelovito ucjepljenje euharistijsko zajedništvo.
            Premda od nas odijeljenim crkvenim zajednicama nedostaje puno jedinstvo s nama, koje proistječe iz krsta, te makar vjerujemo da one nisu očuvale izvornu i cjelovitu bit euharistijskoga otajstva navlastito zbog nedostatka sakramenta reda, one ipak - dok slave spomen smrti i uskrsnuća Gospodnjega na Svetoj večeri - priznaju da se u zajedništvu s Kristom naznačuje život i iščekuje njegov slavni dolazak. Stoga nauk o Gospodnjoj večeri, o ostalim sakramentima, o bogoštovlju i o crkvenim službama mora biti predmetom dijaloga.

23. Život u Kristu
            Kršćanski se način života te braće hrani vjerom u Krista i krijepi ga krsna milost i slušanje Božje riječi. On se očituje u privatnoj molitvi, u biblijskom razmatranju, u životu kršćanske obitelji te u bogoštovlju zajednice koja se sabrala da Bogu iskaže hvalu. Njihovo bogoslužje ponekad sadržava očite elemente drevne zajedničke liturgije. Vjera kojom se Kristu vjeruje donosi plodove u hvali i zahvaljivanju za dobročinstva primljena od Boga; k tome pridolazi živ osjećaj za pravednost i iskrena ljubav prema bližnjemu. Ta je, pak, djelotvorna vjera također urodila mnogobrojnim ustanovama za uklanjanje duhovne i tjelesne bijede, za njegovanje odgoja mladeži, za stvaranje čovječnijih uvjeta društvenoga života te za učvršćenje sveopćega mira.
            No ako među kršćanima mnogi uvijek ne shvaćaju evanđelje u ćudorednim stvarima na isti način kao katolici niti dopuštaju ista rješenja težih pitanja današnjega društva, oni ipak žele kao i mi prianjati uz Kristovu riječ kao izvor kršćanske jakosti te se pokoravati apostolskoj zapovijedi: »Sve što god činite riječju ili djelom, sve to činite u imenu Gospodina Isusa Krista, time što po njemu zahvaljujete Bogu i Ocu« (Kol 3, 17). Odavde može započeti ekumenski dijalog o primjeni evanđelja na području ćudoređa.

24. Zaključak
            Ovaj Sveti sabor potiče vjernike da se uzdrže od bilo kakve lakoumnosti i nerazborite revnosti koje bi mogle štetiti pravomu napretku jedinstva. Ekumenski rad ne može biti drukčiji nego potpuno i iskreno katolički, to jest vjeran istini koju smo primili od apostola i otaca, te u suglasju s vjerom koju je Katolička crkva uvijek ispovijedala; on ujedno teži za onom puninom kojom Gospodin hoće da se tijekom vremena njegovo Tijelo uvećava.
            Ovaj Sveti sabor silno želi da pothvati djece Katoličke crkve napreduju povezani s pothvatima odijeljene braće, a da se putovima Providnosti ne postavlja nikakva zapreka niti da se preduhitruju poticaji Duha Svetoga. On izjavljuje da je svjestan kako ovaj sveti cilj, pomirenje svih kršćana u jedinstvu jedne i jedine Kristove Crkve, nadilazi ljudske snage i sposobnosti. Stoga svoju nadu posve polaže u Kristovu molitvu za Crkvu, u Očevu ljubav prema nama i u silu Duha Svetoga.


U Rimu, kod Sv. Petra,
Ja, PAVAO, biskup Katoličke crkve
dana 21. studenoga godine 1964.