Propovjedi

Karizmatski pokret

Karizmatski pokret

UKRATKO O KARIZMATSKOM POKRETU

 

Pojam Karizmatski pokret opisuje usvajanje određenih uvjerenja karakterističnih za Pentekostalne kršćane, od strane drugih denominacija. (oko 1905.g. pa nadalje za protestante, 1967.g. pa nadalje za katolike). Pojam "karizmatski" prvi je skovao Harald Bredesen, luteranski svećenik, 1962.g. kako bi opisao ono što se događalo u to vrijeme u crkavama.

Pojam "Karizmatski pokret" se ponekad mješa s pojmom "karizmatični". Riječ "karizmatski" je termin koji se koristi za opisivanje onih kršćana koji vjeruju da se manifestacije Duha Svetoga, koje su bile prisutne u prvom stoljeću Kršćanske crkve (vidi u Djelima apostolskim), kao što su čudesa, proroštva, govor u drugim jezicima i drugo, dostupne i suvremenim kršćanima i mogu se doživjeti i prakticirati danas. Riječ je izvedena iz grčke riječi "poklon/dar" (termin karizma – izveden od  riječi haris ''milost'' ) "Karizmatski pokret" se odnosi na primanje duhovnih darova u priznatim denominacijama.
Pentekostalce i karizmatike karakterizira  praksa govorenja u drugim jezicima i služenje darovima Duha Svetoga. Tako vjernik može vokalizirati tečno nerazumljive iskaze (glossolalia) ili ispravno govoriti neki jezik koji nije nikada učio govoriti. (xenoglossy).
U Karizmatskom pokretu članovi se opredjeljuju koristiti se duhovnim darovima. Unutar Karizmatskog pokreta korištenje duhovnim darovima varara unutar različitih kršćanskih denominacija, prilagođeno njihovoj teologiji kulturi i tradiciji.

Od kasnih 1950-ih mnogi  karizmatski kršćani ustanovljuju nove Crkve koje se nazivaju 'neokarizmatske' no danas je važna karakteristika Karizmatskog pokreta da vjernik, nakon što otkrije važnost duhovnih darova, treba ostati unutar svoje izvorne Crkve.

U 2000.g. Karizmatski pokret broji 539 milijuna članova. Tako su Karizmatici drugi po veličini ogranak kršćanstva nakon Rimokatoličke crkve. Karizmatici katolici nisu se izdvojili iz svoje matične Crkve nego ostaju u okviru Rimokatoličke Crkve. Karizmatici brojčano rastu godišnje za 9 milijuna članova što ukupno iznosi oko 618 milijuna članova do 2009.g.

Svim pripadnicima Karizmatskog pokreta su zajednička velika svjedočanstva, odnosno vjerovanje u to kako Bog djeluje u probuđenju, vjerovanje u snagu i Božju prisutnost koja se očituje u svakodnevnom životu Kršćana.


NASTANAK KATOLIČKOG KARIZMATSKOG POKRETA

 

Pokret je počeo unutar Katoličke crkve 1966. god. u Sjevernoj Americi. Dvojica profesora laika na katoličkom sveučilištu Duquesne u Pittsburgu u Pennsy Ivaniji shvatili su da Prvi Duhovi o kojima govore Djela apostolska nisu za prošla vremena, nego za svako vrijeme, pa tako i za nas danas. Odlučili su moliti se Duhu Svetomu i tražili su da to iskustvo i sami dozive. Ispunjeni su Duhom Svetim, te su počeli govoriti drugim jezicima, kao apostoli na dan Pedesetnice. Oduševljeni tim svojim doživljajem, prenijeli su to iskustvo na ostale profesore i studente. Jedan od profesora je tu novost priopćio sveučilištu Notre Dame, Indiana, gdje je u ožujku 1967. došlo do istog iskustva. Od tada se pokret vrlo brzo, poput ognja, proširio po čitavom svijetu. Godine 1972. pokret je zahvatio Europu. U Francuskoj već 1973. god. nije bilo većeg grada u kojem ne bi postojala jedna ili više karizmatskih skupina. Tih godina pokret je uhvatio korijene i u Italiji, Austriji, Španjolskoj i gotovo svim zemljama Europe.

Danas je katolička karizmatska Obnova raširena po svim kontinentima u preko 147 zemalja, a broji više oko 140 milijuna članova. Sjedište pokreta je u Vatikanu, pod nazivom ICCRS Međunarodna služba katoličke karizmatske Obnove. Na Obnovu se može gledati i kao na sveopću obnovu Crkve obzirom da nema bitne vrijednosti kršćanske vjere koja nije njome dotaknuta.


STAV CRKVENOG UČITELJSTVA

 

Do 1980. god. crkveno učiteljstvo je na karizmatski pokret reagiralo sa osamnaest regionalnih i sedam internacionalnih dokumenata.

U SAD-u je u studenom 1969. god. biskup A. Zaleski (Michigan) u ime američke biskupske konferencije objelodanio povoljnu ocjenu ovog pokreta, uz opomenu da se religiozni doživljaj ne zamijeni s vjerskim naukom. Nakon toga je god. 1974. teološka komisija engleskog episkopata dala također povoljan izvještaj. U Kanadi je 88 biskupa odobrilo pokret, uz upozorenje na opasnosti. God. 1984. su sedam biskupa i dva teologa u ime Biskupske konferencije SAD-a izrekli pohvale na račun pokreta u toj zemlji. Indonezijska biskupska konferencija se 1983. god. izrazila pozitivno o ovom pokretu s upozorenjem da se ne inzistira na osjećajima, jer u kulturi njihovog naroda je prirodno potiskivanje osjećaja. Pozitivni su odjeci također u Crkvi u Južnoj Americi, na Filipinima, u Crkvama Azije i Afrike.

Na europskom tlu prva reakcija vrhovnog autoriteta Crkve bila je 10. listopada 1973. god. U audijenciji u kojoj je papa Pavao VI. primio trinaest predstavnika karizmatskog pokreta, papa je naglasio da u pokretu vidi čudo Duhova, jer Duh Sveti posvećuje ljude i dariva im svoje karzime.

Drugi susret s papom Pavlom VI. bio je u bazilici sv. Petra 19. svibnja 1975. god. prigodom Trećeg karzimatskog kongresa u Rimu. Papa je rekao da u njima vidi šansu za Crkvu i da ova audijencija znači kako pokret želi biti vjeran Crkvi i Petrovoj Stolici. To je za njega pravi znak Duha Svetoga. Papa je dalje rekao da su potrebni darovi Duha, ali da ih treba ispitivati. Za to im daje tri temeljna kriterija: vjernost nauku Crkve, težnja za darovima na izgradnju zajednice i ljubav. «U zajedništvu vjere, ljubavi i apostolata sa svojim pastirima., bit ćete najsigurnije sačuvani od svih zabluda», naglasio je papa.

Kardinal Suenens se osobito angažirao u pokretu te je o njemu objelodanio knjigu i pismo ujesen 1974. god. Iste godine je objelodanjen dokumenat Mechelna, gdje je kard. Suenens okupio internacionalnu skupinu teologa i laika da bi razmatrali pokret s pastoralnog i teološkog stajališta. Ovaj dokumenat je naglasio trinitarnu i ekleziološku bazu pokreta, zauzeo stav prema praktičnim pitanjima i upozorio na opasnosti.

Krajem sedamdesetih godina ovog stoljeća njemački su se biskupi zauzeli da se karizmatska obnova uključi u Crkvu, te su odredili da se u svakoj biskupiji izaberu po jedan svećenik i laik kao predstavnici molitvenih skupina i da se na razini biskupske konferencije Njemačke oblikuje jedan koordinacijski tim koj i bi upravljao pokretom u Njemačkoj. Slično je normirano u Austriji, Švicarskoj, Luxemburgu, Italiji, Belgiji i drugim europskim zemljama. Biskupi njemačkog govornog područja izdali su opširno djelo o karizmatskom pokretu pod naslovom «Obnova iz Božjeg Duha» s komentarom H. Muhlena. Dokument su potpisali trojica biskupa, F. Kuntner, J. Stimpfle i O, Wuest, u ime četiri biskupske konferencije i to Njemačke, Švicarske, Austrije i Luxemburga. Dokument obrađuje sve elemente i aspekte karizmatske obnove, te je to s jedne strane najautoritativnije djelo njemačkih teologa, a s druge strane zauzeti stav crkvenog učiteljstva prema karizmatskom pokretu.

(Iz knjige prof. T. Ivančica «Duh Sveti i karizmatski pokret»)

 

PAPE O KARIZMATSKOM POKRETU

PAPA PAVAO VI

je iskazao svoju radost zbog duhovne obnove preporučujući budnost i razlikovanje duhova: "Dašak Duha Svetoga budi u Crkvi zadrijemale energije, obnavlja skrivene karizme, da proširi onaj osjećaj životnosti i radosti iz kojih izvire mladost i aktualnost Crkve." On u tom vidi šansu za Crkvu uz uvjet postojane razboritosti. "Crkvi je potreban Duh Sveti, izvor njegovih karizama i njegovih pjesama. Crkvi je potrebno osjetiti kako se iz njezine dubine, poput suza diže moleći glas Duha Svetog, koji govori mjesto nas, moli u nama i za nas "neizrecivim uzdisajima" prema nauci sv. Pavla, te izražava ono što sami po sebi ne bismo mogli Bogu reći.".

PAPA IVAN PAVAO II,

"Katolička karizmatska obnova pomogla je mnogim kršćanima da ponovno otkriju prisutnost i snagu Duha Svetoga u svom životu, u životu Crkve i u svijetu. To ponovno otkriće u njima je probudilo vjeru u Krista ispunjenu radošću, veliku ljubav Crkve i njezino velikodušno posvećenje evangelizacijskoj misiji. U ovoj godini Svetoga Duha, pridružujem vam se u slavljenju Boga zbog dragocjenih plodova koje on želi dovesti do sazrijevanja i u vašim zajednicama i u vašim crkvama.”

IX međunarodna konferencija voditelja karizmatske obnove, Fiuggi – Rim  30.listopada 1998.

I sadašnji papa JOSEPH RATZINGER, gleda na karizmatski pokret s velikom nadom (vidi njegovu knjigu “Razgovor o vjeri”), a kardinal James Francis Stafford, u Fiuggiu 1998. god., poručuje mladim karizmatskim zajednicama u Hrvatskoj: “Karizmatski pokret u Hrvatskoj vrlo je važan Božji instrument za obraćenje ljudi, da njihovi životi postanu što sličniji Kristovom. Moja je molitva  da plan koji Bog ima za mlade karizmatike u Hrvatskoj bude i ostvaren. Karizmatska je obnova temeljna  obnova Crkve, pozvana da donese dobre evangelizatore kulturi i ljudima svih regija Hrvatske.”